Visit Us On TwitterVisit Us On FacebookVisit Us On YoutubeVisit Us On Instagram


Poslanica Novosađanima

Politika se tiče svih. Šta to znači? To znači da je politika nešto što zavisi od svih. Nešto u čemu moraju učestvovati svi jer ih se tiče. Od svih zavisi kako nam je sada i ovde, meni lično i na ovom mestu.

Na kom mestu? Na onom na kom radim, na kom živim i na kom susrećem ljude.

Politika se tiče svih jer bez svih ne mogu rešiti stvar do koje mi je stalo. Kada vidim da ne vredi više pokušavati, a svakako ne više sam. Potrebna mi je pomoć.

Traženje pomoći ne može da se primeti u našem društvu jer nema politike. Sve što tražite i mislite da vam pripada, odbačeno je jer na to ili nemate pravo ili ne govorite istinu. Ne znate činjenice, pa su vam interesi sigurno politički. „Sitni politički poeni“.

Najpre pripadate opozicionim strankama, a sada ste sigurno i sami postali stranka. I naravno, postavlja se pitanje za koga radite, ako ste još beznačajni, a sa značajem znaće se i protiv koga radite. A znamo to i sada: protiv države i naroda.

Eto do toga je došlo, dragi i poštovani sugrađani. Vaše pravo na politiku koje je utemeljila politika, a ne pravo, uskraćuje vam svako ko kaže da je to što pričate politika. Zato ja više ne mislim da je svakodnevno politika, niti da je politika život. Nije politka baš sve što radimo. To što sam nešto pametno rekao na facebooku, podržao neku inicijativu i to što zahtevam da neko odstupi da bi došao neko bolji za koga ću moći da glasam jer sam razočaran, ali se više ne dam nasankati, e to nije politika. Poturati ili zahtevati od drugih da urade nešto što se samo vas tiče, a videli ste da ne možete više sami, to ne može biti politika. Politika je kada za to što želite da se promeni i uradi, a što vam je potrebno, potražite pomoć drugih. Pomoć u nečemu od čega ne odustajete ni sami i kada ste tu, na istom zadatku sa ostalima koji su vam prišli da pomognu.

Jasno je da ostaje problem hoće li vam iko prići. I po tome ćete videti ne koliko se vaš problem tiče svih – to znate –, već koliko ljudi odbija da vam pomogne; jer kada se traži pomoć, onda se to u politici radi lično. Lično, i kada je javno i preko medija poslat zahtev za pomoć. Već sama pomoć je dovoljno neprijatna stvar da svaki odnos čini ličnim, pa i intimnim, a lični stav glasnim kao da je javan, odnosno rečen na svakoj a ne samo na nacionalnoj frekvenciji.

Intimni odnos sa sobom je takođe moguć. Ali politika je kada nešto i zatražite. To više nije samo pravo koje vam pripada, već i konkretna pomoć u ostvarenju tog prava. U načinu na koji ćemo ga povratiti ili zadobiti. Ispuniti. Neko onda kaže i da je to građanska dužnost. Dužnost se ispunjava. Cilj takođe. Kao i plan, ali više je to norma nego plan, koji se ipak ostvaruje.

To je ono što stranački nabrijani ljudi ne mogu da shvate. Ako i shvataju, ne prihvataju. Oni misle da je tražiti pomoć slabost. Pitanje je kako bi prihvatili i reč solidarnost, pa se možda zato i dogodilo ovo nesolidarisanje sa opozicionim političarima. „Svi su isti. Sjaši kurta da uzjaš murta. Nakrali se pa im malo, ovaj se bar zasitio pa će sad i nama dati. A boga mi, jedini i daje. Ko još daje osim njega?“

To su reči koje izgovaramo bez problema. I oni koji u njih veruju, i oni koji u njih sumnjaju. Jer ni reči više nisu iskrene, pa kako onda da im verujemo? A možda tako što ćemo ih za početak čuti. No da bi ih se čulo, potrebno je da ih neko i izgovori. Međutim govorom se reči usmeravaju, njima se nešto čini i uvek je neko pozvan da ih čuje. Uvek ih je neko čuo. Pitanje je samo hoće li na njih odgovoriti jer tada počinje razumevanje onoga što se htelo reći. Bez toga i najpotrebnije reči su parole.

Prema tome, nismo u potrazi za rečima, već za ljudima sa kojima bi se moglo razgovarati i ne samo o potrebnim rečima, već i o načinima da se uradi nešto po pitanju onoga što možda teško saopštavamo jer je u osnovi stvari o kojoj je reč da to više niste u stanju sami. A niste, kao što rekosmo, zato što se tiče svih. Od svih zavisi. Ali, kao što smo takođe želeli reći: od svakog pojedinačno.

Bez toga smo osuđeni na vlast. Danas ovakvu, a sutra onakvu. Svaka može doći do toga da postane nepodnošljiva, a svaka je takva i dok je podnosimo. Vlast mrzi politiku. Politika je nešto čime je dovodimo u pitanje. Ne zato što smo anarhisti, već zato što je vlast nasilna. Koliko god bila legitimna, pa i željena, ona ostaje nasilna jer misli da neko mora upravljati. Ona je i paranoična, a mi kao da smo ostali bez pilota, a u avionu nismo bili ne pamtimo. A sad je pitanje i kada ćemo ponovo.

Eto to bi bila subotnja poslanica, jer razmišljamo ovih dana o novim formatima i alatima delovanja. Osnivamo poslanički klub.

 

Zoran Gajić, GKP

20. mart 2021.

Podeli:

GKP

Bilten STANAR #16&17 u dnevnim novinama DANAS U petak 18. novembra 2022. godine Tema broja: KOSOVSKI FANTAZAM Autori i autorke tekstova i vizuelnih predložaka: Dejan Atanackovć, […]



Šta da radimo sa politikom mira koja više nije stvar ni politike države niti one na strani ljudi? „Ni jedna vojska i ni jedna policija ne […]



Teško je biti tajkun u ovoj našoj Srbijici. Radiš tako vredno decenijama, puniš budžet, trajno menjaš izgled grada. Dobro, turaš malo više betona, a manje zelenila, […]


GKP

Bilten STANAR #15 u vikend izdanju DANAS-a subota/nedelja, 9/10. jul 2022. godine Tema broja: RAT I IZBORI. A LJUDI? „Čovek glasa usred rata“ je moto novog, […]