BILTEN STANAR #9: Dvorišno nasilje - Inicijativa za lokalnu samoupravu


BILTEN STANAR #9: Dvorišno nasilje

Elementi slike

Otužne scene posljednjih dana dopiru do nas sa mreža. Kao kod nekog izvršenja, imali smo priliku da vidimo prizore demontaže muzičke opreme iz Omladinskog centra CK13, popularne „Crne kuće“. Na jednom mjestu mogli su se vidjeti članovi dviju organizacija u aktivnostima koje su za neupućene teško razlučive: bivši formalni potpisnik udruženja nad kojim se sprovodi izvršenje u društvu sadašnjeg šefa udruženja koje je to izvršenje pokrenulo odšarafljuje i iznosi opremu, okružen nekolicinom ljudi od kojih jedni u rukama drže papire dok drugi ili nose ostatak stvari ili stoje ili fotografišu sve pomenuto. To su prizori i snimci nastali prilikom odnošenja opreme od strane sadašnjih članova udruženja kuda.org. No, iza svega stoji i nešto o čemu smo obaviješteni sedam dana ranije, a što je ukazalo na mjesto na kom treba tražiti okidač za ove postupke kuda.org, ali i simptomalno mjesto same stvari. To mjesto je tužba koju je kuda.org pokrenula protiv njemačke fondacije SHL (Schüler Helfen Leben) koja je novčano pomogla da CK13 nastane 2006/7. godine.

Javnost

Bilo je potrebno da jedno kućno nasilje postane dvorišnim da bi se o njemu moglo reći nešto suvislo i bez patetične geste prenaglašavanja sopstvene uloge u reakciji na njega. Postoje elementi ovog sukoba o kojima se moglo govoriti i ranije, ali su oni bili neuhvatljivi čak i za one obavještenije i oglašavati se o njima u tim okolnostima bilo bi isto što i samopozvati se u ulogu svjedoka u jednom procesu koji se dešava na teritoriji i na jeziku koji ne smatraš svojim – na jeziku parnice koji dominira teritorijom koju država omeđava pravom i prinudom koja uz njega obično ide. Na osnovu javno objavljene prepiske u razmjeni saopštenja i obraćanja javnosti mogli smo naknadno rekonstruirati samo hronologiju vrhunca jedne pravne stvari i jednog incidenta koji se baš tužbama morao i završiti zato što mu je drugačijeg govora u javnosti nedostajalo od trenutka kada je kućno nasilje i počelo. A počelo je, ima tome već i godinâ. Javnost i politika javnosti zaista su jedino polje u kom u današnjoj Srbiji mogu i moraju da djeluju oni koji su uskraćeni za govor i oni koji trpe nasilje. To posebno važi za organizacije civilnog društva, ocrnjene i omražene od strane državnih aparata i dopisnih članova istih, pa je govor u javnosti često jedino sredstvo koje imamo u odbrani onoga čime se bavimo. U konkretnom slučaju, onom Omladinskog centra CK13, polje javnosti ima još jednu dimenziju koja u svemu ovome, bar za mene, nije bez značaja: glavnina aktera u ovoj pravnoj stvari koja je izmakla kontroli činila je podskup skupa javnosti koji od 2014. godine nazivamo biltenom Stanar, a ja – koji ovo što čitate pišem i o čemu upravo javno iznosim i svoje mišljenje – urednik sam tog glasila i to je pozicija sa koje pišem. „Tužitelj“ i „drugooptuženi“ (da pozajmimo malo od jezika prava) učestvovali su u njegovom stvaranju, bilo kao autori priloga, bilo kao urednici. Zato je ono što nam je zajedničko i što nas sve drži na okupu – kad već ne postoje druge kohezione sile – upravo ovaj isječak javnosti koji u njegovom papirnom obliku upravo držite u rukama. Javnost je ta koja nas i dalje drži unutar jednog šireg skupa iako pri tom mi sami ne moramo više biti skupa.

Rani javni uvid u nasilje

To da nasilje postoji i da se ono itekako može smatrati „javnom stvari“ ili stvari koja treba da iziđe u javnost, sadašnjim drugooptuženima govoreno je u više navrata, a najupečatljivije prilikom jednog, ne sličnog već identičnog, slučaja u kom je današnji tužitelj nasilje sprovodio nad GKP (tadašnjom cekinom saradničkom organizacijom i organizacijom koja je zbog nasilja kuda.org tada također bila egzistencijalno ugrožena). GKP je o tome otvoreno i javno govorila kao o političkom, a ne unutarorganizacijskom ili „privatnom“, problemu, kako su tada to tumačili neki od članova CK13. Javni politički govor koji je tada u sebi sadržavao i jedan predlog ignorisan je, a u nekim se momentima išlo čak i dotle da se čitava stvar nazivala i „toksičnom“ iako se upravo tada radilo o borbi koja se ticala čitave scene i onoga što se mora nazvati politikom civilnog društva. Nevjerovatnom akrobatikom, ako ne i cinično, sada se privatna parnica želi predstaviti kao „izlazak u javnost“.

Okašnjeli javni uvid u nasilje

Pa kada se i kako dešava ovaj drugi pokušaj da se sukob konačno proglasi nečim što je makar nalik na „javno“? Kada se to dešavanja u i oko CK13 „puštaju u javnost“? Kako smo vidjeli, nije se to desilo na izvoru nasilja nego, paradoksalno, tek pokretanjem pomenute tužbe od strane kuda.org i to – i baš u ovome je keč – ne protiv organizacije CK13, već izravno protiv fondacije SHL koja je financijski (preko projekta), organizaciono (platama), ali i politički (odlukom da ukaže povjerenje partneru) u temelju projekta koji već skoro 14 godina prepoznajemo pod imenom Crna kuća. Pokretanje tužbe protiv fondacije koja je dala novac da se kuća kupi i opremi i koja je sve vrijeme podržavala njeno postojanje nešto je što se – najjednostavnijim riječima rečeno – ne radi. Pa ipak, netko je to bio spreman uraditi i to je, na kraju, i uradio. Zašto?

Krećući se kroz lavirinte pomenute ob-javljene prepiske i pravog malog rata saopštenjima između organizacija CK13 i kuda.org, jedva da ćemo pohvatati o čemu se radi. I jedna i druga organizacija tvrde kako se drže „izvornih principa“ zbog kojih je uopšte i pokrenuto nešto kao CK13, tako da su ta obraćanja puna riječi koje već gotovo da možemo smatrati civilnodruštvenim žargonom. Tuženi govore o uzurpaciji prava na odlučivanje zloupotrebom pravnog fakta vlasništva nad kućom, pozivaju se na to da je tužitelj izigrao dogovor sa fondacijom koja je novac za osnivanje Crne kuće dala. Kažu da je time napravljena šteta ne samo akterima nego i cijeloj sceni na kojoj djeluju i druge organizacije i da vlasništvo kao referenca za potraživanje moći odlučivanja nikada nije bilo element statuta Udruženja CK13. Sumnja se u drugačiju motivaciju pokretača pravnih procedura, a predlog tužitelja da se spor izgladi uz medijaciju SHL-a i to tako što će se formirati neko novo („krovno“) udruženje, famozna Asocijacija (?) tumače kao strategiju da se dođe do monopola na donošenje odluka unutar takve organizacije – termini kao što su „veto“ i „udio od 51% vlasništva“, koji se tu pominju, također su segmenti takve reforme dogovora koju nudi kuda.org a svima su nam dobro poznati iz jedne, leksike kojom se uređuju odnosi prilikom raspodjele (ratnog) plijena. Spominju se i aranžmani sa drugim akterima i „donosiocima odluka“ na nivou grada. Aludira se na prodaju kuće radi namirenja dugovanja fondaciji koja je za kuću izdvojila sredstva i čija je hipoteka upisana u katastar od samog početka. Tužitelj se, rječju, tereti za nečasne radnje.

S druge strane, tužitelj odgovara (uvijek javno odgovara, iako prvi reagira potezanjem za pravnim mehanizmima, što je zanimljiv MO za nekoga tko radi u polju aktivizma) tvrdnjama da se tu radi o uzurpaciji i privatizaciji Crne kuće od strane malog broja pojedinaca koji su u njoj, zaposleni i otvoreno ih optužuje za borbu za očuvanje privilegija. Prizivaju novi dogovor, tvrde da su u kontaktu sa SHL-om, kao medijatorom, i da su otvoreni za pregovore o redefiniranju internih odnosa kako bi kuća ostala onim što bi trebalo da jeste od samog početka: otvoreni resurs za omladinske i druge organizacije i njihove (edukativne) programe. Stalno govore kako su pregovori u toku i kako kuća neće biti prodata, a program neće stati („Crna kuća neće pasti!“). Javnost će, naravno, o svemu biti blagovremeno obaviještena. I onda prođe skoro tri mjeseca od njihovog posljednjeg javnog obraćanja na obraćanje i njihov prvi naredni korak bude – tužba protiv fondacije SHL, sve vrijeme predstavljanu kao „medijatorsku“. Dakle, „vlasništvo nije tema“ reče udruženje koje pokreće tužbu protiv onoga tko je dao pare za isto to vlasništvo, a sve sa ciljem da se utvrdi čije je kuća – vlasništvo? Zgodno.

Treća strana, sada prvooptužena fondacija SHL, nastojala je da posreduje u rješavanju problema smatrajući ga internim i rješivim, jer akteri su bili složni u tome da se bore za principe civilnodruštvenog djelovanja: otvorenost, emancipaciju i solidarnost. Tako je i bilo, sve do pokretanja tužbe kada su se i oni oglasili saopštenjem u kom izražavaju zatečenost naglom odlukom kuda.org da sve sporove „riješi“ sudski. Potvrdili su da im je u interesu da se projekat Crne kuće nastavi i vezuju ga za Udruženje CK13. Za prekid u čitavoj stvari otvoreno okrivljuju kuda.org, a riječi koje dominiraju u ovom preokretu su: narušavanje povjerenja i kršenje dogovora. Time su jasno stavili do znanja da sumnjaju kako iza svega stoje neki drugi interesi i motivacije. Spominje se i riječ privatno.

I zaista, šta je to što mora da stoji iza nekoga, jednog aktera u nekom polju, pa da on svojim akcijama dovede do narušavanja odnosa u čitavom tom polju, polju u kom stvara i djeluje dobrovoljno? Ja mislim da se tako nešto radi ili onda kada vam je neka mnogo veća sila stala za vrat pa vas nečim ucjenjuje ili vam je veoma dugo vremena „srce na nekoj drugoj strani“ pa posljedice takvog djelovanja ni nemate u svom registru. Šta god da je od ovog dvoga u pitanju to neće uticati na krajnji ishod, a on je – krš i lom u istom tom polju. Treba, poslije svega, zamisliti na šta će ličiti novosadska civilno-društvena i nezavisno-kulturna scena kada se vijest o ovakvom odnosu prema partnerima proširi. Organizacije civilnog društva žive u nekoj vrsti džentlmenskog dogovora sa fondacijama koje podržavaju njihov rad i taj džentlmenski dogovor od suštinskog je značaja za ono što zovemo politikom civilnog društva, s obzirom da se zasniva na povjerenju. Jedna fondacija čini korak prema vama kada vam na riječ ustupa sredstva za pokretanje nekog projekta, a na vama je onda da tu riječ i održite. U ovom slučaju to se nije desilo. Naprotiv. Ne treba u tome tražiti sitna crijevca i samozadovoljavati se analizom dopisa i akata. Dovoljno je čuti šta o svemu kaže ključni sagovornik, onaj koji je iz svog džepa istresao 165.000 eura za kupovinu kuće, a taj sagovornik kaže (sic!): „neočekivano“, „nevjerovatno“, pa čak i – „sramno“.

Kuća vs. Crna kuća

Izlaz iz ovoga postoji, ali ga je sada teško pronaći, jer borba se odvija u polju u kom snagu argumentima daju pravni termini, a ne političke kategorije. U vezi sa Crnom kućom, postaviti pitanje kuće ne znači (samo) postaviti pitanje svojine, jer kuća nije nekretnina nego je ona – s obzirom da se radi o jednoj organizaciji – sredstvo za proizvodnju, a odavno je regulisano da je pitanje vlasništva nad njima političko, a ne pravno ili ekonomsko pitanje. Napisano je i to da u stvari kuće ono što je bitno nisu zidovi – nego ljudi. Horizontalnost u odlučivanju i otvorenost kuće za organizirane ljude usađeni su u principe na kojima je podignuta Crna kuća kao mjesto susreta i mjesto otvaranja mogućeg u stvaralaštvu, umjetničkom ili političko-organizacijskom. Skoro četrnaest godina poslije, ovi principi djeluju kao zaboravljena pjesma. Ono na šta nailazimo u novoj leksici su termini: servis, infrastruktura i resurs. Zato i ne treba da čudi što je sve završilo na sudu, a opet ne preostaje nam ništa drugo nego da se čudimo, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što su na tu leksiku pristali i oni koje od samog početka zovem žrtvom. Bit će da je to moj ustupak „zabludi simetrije“, pa ću ovdje i stati sa tumačenjem ovog događaja zadržavajući pravo na završni komentar.

Elementi politike gledanja slike

Kada nasilje postoji o njemu se mora govoriti na vrijeme, jer samo tada se na njega može reagirati politički. Tada govor o nasilju sadrži ujedno i jednu preskripciju kao predlog za suprotstavljanje nasilju, a ne svodi se na puku odbranu njegovih principa. Principi jako dobro zvuče, iako u svojoj deklarativnosti na malo šta obavezuju. S druge strane, kada postoji, jedan takav politički govor o nasilju, on često predstavlja i jedinu mogućnost da se na nasilje djeluje preventivno, jer nasilnik koji zna da postoji politički otpor nasilju mora da bude stvarno neki baja da bi ga počinio. Ako se, pak, na tako što i usudi, onda imamo otvoreni sukob i oslobodilačku borbu. Front. S druge strane, ako se o nasilju progovara pravnim žargonom, u pola glasa i sa zakašnjenjem – i to po pravilu samo onda kada se ono vrši nad nama – onda se i mnogo manji „kalibri“ ohrabruju da ga počine i nasilje se normalizira šutnjom i šapatom. Analogija sa porodičnim nasiljem nije na odmet, kao ni aluzija na kućno. Izlazak u dvoriše, izlazak je u dvorište kuće i sada je pravo pitanje da li se dvorište još prije nekoliko godina moglo i moralo proširiti na cijeli grad i čitavu scenu. Bojim se da je za tako nešto sada kasno, jer iako ne vjerujem upostojanje vremena, ovdje više ne vidim neko živo shvatanje prostora – prostora kao  mjesta politike. U ovdje dominantnom diskursu prostor se shvata tek kao nešto okamenjeno, kao zaustavljena i zamrznuta slika na kojoj se ne da uočiti ništa drugo sem figurâ nasilnikâ i žrtavâ, jednih pored drugih, pri čemu žrtve – sa sve inventurnom listom u rukama – asistiraju u sprovođenju nasilja nad sobom. I nigdje otpora. Samo pristanak na jezik kojim se nižnji već vijekovima odvajaju od svoje subjektivacije.

 

Podeli:






Prenosimo analitički tekst Dalibora Stupara za portal VOICE – Vojvođanski istraživačko-analitički centar. Kako je novosadska vlast prećutala raspisivanje izbora za mesne zajednice, “po proceduri”. Izbori za […]



Tri dana pre isteka roka za predaju potpisa za kandidate na izborima za Savete 4 mesne zajednice u Novom Sadu, gradska skupština je donela odluku kojom […]



Krajem oktobra 2020. godine, građanima Novog Sada je upućen otvoreni i javni poziv da se međusobno kandiduju i da učestvuju na izborima sa savete mesnih zajednica […]



Grad Novi Sad je za nedelju 22. novembra 2020. godine raspisao izbore za četiri od ukupno četrdeset i sedam mesnih zajednica koliko ih ima u Novom […]